Aristokrati rocka

„Mislim da će Stonesi potrajati još najmanje dvije godine“, izjavio je Mick Jagger 1963. pojašnjavajući novinaru kako će se poslije raspada grupe posvetiti ekonomiji koju je studirao na uglednoj London School of Economics.

Pedeset tri godine poslije ugled Rolling Stonesa kao kulturne činjenice narastao je do mjere da su vlastitu arhivu – u projektu naslovljenu Exhibitionism – prenijeli u londonsku galeriju Saatchi, izloživši ključne artefakte svoje kontroverzne povijesti na devet tematski razdijeljenih područja. Od bilježnica s tekstovima pjesama, preko  fotografija, osobnih dnevnika, kasetofona (na kojemu je skladan klasik Satisfaction) i drugih umjetničkih radova, do glazbala i svih tehnoloških rekvizita s pomoću kojih su brisali i potirali granice suvremene glazbe, ali i mode, stila i načina funkcioniranja na sceni – sve je sada tu, na uvid publici i kritičarima.

U studenom će tu sveobuhvatnu multimedijalnu izložbu ugostiti njujorški Industria Superstudio, što iznova potkrepljuje tezu da je o Jaggeru, Richardsu, Woodu i Wattsu izlišno govoriti samo u kontekstu rock-glazbe. Popkulturni krajolik prošlog i ovog stoljeća bez Rolling Stonesa doslovno je nezamisliv. 

Složimo li se da je pop dvadesetog stoljeća – po posvećenosti obožavatelja i razini masovnosti – svojevrsna „sekularna religija“, onda beskonačan kolektivni život Rolling Stonesa svakako pruža najčvršći argument za tu tvrdnju. Kao da su izgrađeni od čelika, preživjeli su sve tehnološke skokove, kulturne mijene, radikalne društvene potrese – a u Richardsovu slučaju i teško heroinsko ovisništvo – uplovivši u digitalno doba kao začudan organizam gotovo mitoloških obilježja. 

U procesu kreiranja vrhunske rock-glazbe tehnologija je, tvrde oni, najmanje važna. Iako su neprestano evoluirali i nisu zazirali od svakovrsnih pokusa, velike inovacije prepuštali su drugima. Ako su Beatlesi bili nasmiješeni i uredno odjeveni istraživači novog zvuka, a Dylan poetski genij koji je proširio vokabular rocka, glazba privlačno ružnih Stonesa sadržavala je nepokolebljiv stav, klicu anarhije, raskalašenost i mnogo seksualnih aluzija. Poganu, stiliziranu seksualnost pomiješali su s rhythm and bluesom kao temeljnim sastojkom, a poslije i s countryjem, soulom, gospelom, folkom, reggaeom, discom i ostalim idiomima potrebnim za održavanje razine uzbudljivosti.

No Stonesi nipošto nisu bili (niti su to željeli biti) puki čuvari tradicije. Korijenske žanrove interpretirali su na vlastiti način, okretali ih naopako, nadograđivali ih i nerijetko nadmašivali vlastitim autorskim rukopisom u izvanvremenskim zgodicima poput Jumpin’ Jack Flash, Gimme Shelter, Wild Horses ili Tumbling Dice te u nizu manje poznatih dragulja, od Moonlight Mile do All Down The Line. Teško je sjetiti se sastava s takvim neprekinutim nizom gotovo savršenih albuma: u razdoblju od Beggar’s Banquet (1968), preko Let It Bleed (1969) i Sticky Fingers (1971) do Exile On Main Street (1972), doista su zvučali nedodirljivo. Nakon toga kakvoća autorskog rukopisa i koncertnih izvedbi opala je, iako ne onoliko koliko sugeriraju površniji promatrači – albumi poput Goat’s Head Soup, Some Girls i Tattoo You imali su iznimnih trenutaka, a posljednje studijsko izdanje A Bigger Bang iz rujna 2005. najbolji je album grupe u posljednjih trideset godina. No to je ionako bilo svejedno: trajan učinak odavno je postignut, i on se nije umanjivao ni u razdobljima hladnih ratova između Jaggera i Richardsa, u godinama kada se činilo kako je sve izgubilo smisao. 

Uostalom, dugovječnost grupe krije se u radnom prijateljstvu između Micka i Keitha. Pedantni biografi kažu da je pretpovijest benda započela 1961. njihovim susretom na željezničkoj postaji u Dartfordu. Budući pjevač fascinirao je gitarista pločama Chucka Berryja i Muddyja Watersa koje je toga dana nosio pod rukom. Koncertno su debitirali 12. srpnja 1962. u londonskom Oxford Streetu na sceni utjecajnoga kluba Marquee, a da sve bude u duhu bluesa s Delte (ili Chicaga), ime sastava proizašlo je – barem prema jednoj verziji događaja – iz Watersove skladbe Rollin’ Stone („skitnica“), pa je grupa svoju prvobitnu estetiku oblikovala svirajući američku crnačku glazbu za engleske klince. U svojim su redovima imali i Briana Jonesa, magnetski privlačna multiinstrumentalista s perfektnim osjećajem za blues. Brian je za života bio simbol uklete, buntovne mladosti, a ostao je upamćen i kao prva žrtva rokerskih šezdesetih, jer je sa svega 27 godina – ubrzo nakon što su ga otpustili iz benda – završio na dnu svojega bazena. Ostali su nastavili dalje i angažirali povučenoga gitarističkog virtuoza Micka Taylora, s kojim su postigli najblistavije trenutke u karijeri. Kad ga je zamijenio Ronnie Wood, dovršena je njihova transformacija u hodajuće simbole svjetske rock-aristokracije. Priklonili su se istom onom establišmentu kojemu su nekada plazili famozni crveni jezik, no koga je za to bilo briga? Vremena su se promijenila, a s njima se mijenjaju i oni: tu i jest ključ opstanka. 

Nick Kent, glasoviti britanski kritičar i osobni poznavatelj članova sastava u izvrsnoj knjizi eseja Tamna strana rocka (dostupnoj i u hrvatskom prijevodu), vlastita iskustva iz druženja s grupom sažima riječima: „Ako se iz njihove glazbe od početaka pa do danas može uočiti prepoznatljiva poruka, ona govori da je svijet čudno i okrutno mjesto; želite li na njemu ostaviti vlastiti trag, a da pritom ne budete podmuklo prevareni, opljačkani do gole kože ili naprosto uništeni, morate biti još nemilosrdniji u svojim postupcima. Ako je moj kritičarski boravak na turneji s Zeppelinima bio nalik na putovanje s Džingis-kanom i njegovim momcima, a suradnja sa Sex Pistolsima usporediva s kakvim osuvremenjenim opisom Fagina, Artfula Dodgera i ostatka družine tinejdžerskih lopova iz Olivera Twista Charlesa Dickensa, onda je druženje sa Stonesima izgledalo kao boravak u društvu koje nalikuje križancu između staroga engleskog gospodskog kluba i mafije. S njima je malo toga otprve sigurno i očito, većina stvari svodi se na puke nagovještaje, pa ako ne znate čitati znakove ili postanete premalo hladnokrvni, oni će se prema vama odnositi kao da ne postojite. Ali uspijete li ostati u sedlu toga divljeg konja dovoljno dugo da amortizirate sve njegove bjesomučne udarce, naći ćete se na najboljoj i najopakijoj vožnji kojoj se ikada možete nadati.“